Stefan Lazarević u kultnim spisima o knezu Lazaru
Ivan St. Rizinger
Utorak, 11. Jul 2023.

Dobro je poznato da je knezu Lazaru posvećeno čak deset kultnih spisa nastalih u periodu od oko 1393. do 1419/20. godine. Ova dela, mada prevashodno pisana sa svrhom ustanovljenja kulta novog mučenika, pružaju posebno značajna svedočanstva o vremenu posle Kosovske bitke. Samim tim na njih se moramo osvrnuti proučavajući posebno rani period života kneza i despota Stefana Lazarevića.

Neophodno je odmah napomenuti da u tom pogledu nisu sva pomenuta dela podjednake vrednosti, te da u nekima od njih i ne nalazimo direktna obaveštenja o najstarijem sinu kneza Lazara. Nadalje, s obzirom na namenu tih dela, nije iznenađenje što se većina podataka o Stefanu odnosi na njegovo učešće u ceremoniji prenosa kneževih moštiju iz Prištine u Ravanicu. Dodajmo da nam većina autora tih spisa nije poznata po imenu, ali se s razlogom pretpostavlja da su poticali iz crkvenih krugova. Srećna okolnost u tom pogledu je činjenica da je autor verovatno najsadržajnijeg dela patrijarh Danilo III. Izuzimajući delo Andonija Rafaila, koje je nastalo 1419/1420. godine, sva ostala su nastala do prvih godina XV veka.

Stefanovo rođenje nije zauzelo značajnije mesto u kultnim spisima o njegovom ocu. Događaj je bio izuzetno važan za kneza Lazara, jer je naslednika dobio tek 1377. godine, u svojim poznim godinama. Jedino najmlađi pisac, Andonije Rafail, ističe da se Stefan uručio roditeljima kao nalik biseru. Pisac je zatim naveo da je otac o njemu izrekao proročke reči svojim velmožama. Naznačio je takođe da se preko oca Stefan ukrasio dostojanstvom kneza, zahvaljujući čemu je vladao načelstvom srpske države. Teško je oceniti da li je Andonije Rafail imao neki poseban razlog za sastavljanje ovakvog odeljka. Načelno bi se moglo reći da je to učinio kako bi ujedno izrekao pohvalu ocu i sinu. Treba imati na umu da su u vreme kada je Andonije Rafail sastavljao svoje delo bili vidljivi najvažniji rezultati Stefanove vladavine. Nepoznati autor Pećkog letopisa, koji je poznat i pod nazivom Žitije i načelstvo kneza Lazara, samo kao kratak biografski podatak navodi da je knez Lazar imao sinove Stefana i Vuka. Najviše konkretnih podataka o stanju u državi Lazarevića posle Kosovske bitke daje patrijarh Danilo III u svom delu Slovo o Svetom knezu Lazaru, za koje se pretpostavlja da je nastalo oko 1393. godine.

Naglasio je kako su se neprijatelji sa svih strana pokrenuli na srpsku zemlju. Precizirao je da je opasnost dolazila i iz Ugarske, a ne samo od Turaka. Videla se po njemu tada žalost i beda, a zemlju je zadesilo veliko razaranje, dok su plač i ridanje bili neutešni. Uvidevši sa sinom Stefanom ovako tešku situaciju, kneginja Milica je po Danilu odbacila žensku nemoć i prihvatila se muške dužnosti. Zahvaljujući molitvama Bogu, uspela je, po svedočenju autora, da za kratko vreme srpsku zemlju iz opustelosti ponovo uzdigne na staru lepotu. Odlučili smo da na ovom mestu prezentujemo ovaj odeljak s obzirom na dešavanja koja su u njemu opisana, iako se u samom Danilovom delu on nalazi posle opisa prenosa moštiju kneza Lazara. Situaciju u doba nakon bitke pisac je oslikao sumornim bojama. Njegov opis umnogome podseća na onaj koji srećemo za isti period kod Konstantina Filozofa u Žitiju despota Stefana, a koji je naznačio da opasnost nije pretila samo od Osmanlija, već su se i Ugri spremali za rat, dodajući da su se odvijali sukobi među onima koji su bili potčinjeni Lazarevićima. Napominje i da su svi bili užasnuti od pljačke. Tačno je saopštio da su državu Lazarevića, pored Osmanlija, ugrožavali i Ugri. Na osnovu ugarskih povelja zna se da je kralj Žigmund (1387–1437) već u jesen 1389. godine sa svojom vojskom upao na teritoriju Lazarevića, zauzevši pritom tvrđave Borač i Čestin. Ugarski napadi nastavili su se i tokom naredne tri godine. To su, po Danilovom pisanju, bile okolnosti koje su naterale Milicu da, uvidevši sa svojim sinovima situaciju, preuzme upravu nad zemljom, na šta svakako aludira pominjući da je primila „mušku revnost“. Rukovođenje državnim poslovima Milica je preuzela zbog maloletstva svog sina Stefana, što pisac ne pominje, mada je iz daljeg teksta njegovog dela jasno da mu je ta činjenica bila poznata.

Zemlju je prema njegovom tumačenju uspela da izvadi iz teškog položaja zahvaljujući molitvama Bogu. Za razliku od Konstantina Filozofa nije direktno pomenuo da su Lazarevići morali da prihvate vrhovnu vlast sultana Bajazita. Despotov hagiograf je zapisao da je upravo to učinila Milica po savetu patrijarha i sabora, što je podrazumevalo da njena ćerka Olivera bude data za ženu sultanu Bajazitu. Zaključio je da je od tada srpska zemlja bila porobljena. Može se pretpostaviti da je Danilo taj važan podatak izostavio zbog glavnog junaka njegovog dela, koji je postradao od Turaka. Njegov najstariji sin je u svom Natpisu na kosovskom mramornom stubu zabeležio da ga je pogubio upravo Bajazit. Da su Lazarevići bili vazali Osmanlija, saopštava monahinja Jefimija u svojoj Pohvali knezu Lazaru. Obraćajući se svetom knezu, navela je da njegova deca provode život u mnogim mukama, jer su potčinjena Osmanlijama. S druge strane, pomenimo da nepoznati Ravaničanin u Žitiju kneza Lazara uopšte ne pominje da je Milica jedno vreme upravljala državom. Sa svoje strane, on kratko saopštava da je Stefan, pošto je prošlo malo vremena od Lazareve smrti, preuzeo „srpski skiptar“. Njenu ulogu u vladanju državom zaobišao je i nepoznati autor Slova o knezu Lazaru. Treba reći da je i on ostavio snažan opis nedaća koje su snašle državu Lazarevića od strane Osmanlija posle bitke na Kosovu. Sačekavši, po njemu, malo vremena, Turci su se rasuli poput pčela i prošli čitavu zemlju, jer nije bilo nikoga ko je mogao da ih zaustavi. Istakao je da nije bilo zla koje nisu počinili, dodajući da su čak i crkve spaljivali. Sastavljač Pećkog letopisa je pak istakao da su posle smrti kneza Lazara vladavinu preuzeli despot Stefan i njegova majka. Tako je ovaj pisac, čini se, pronašao rešenje da ukratko ukaže na specifičnu poziciju Stefana u vreme kada je formalno nasledio oca, ali je presudan uticaj na po- litičke odluke imala kneginja Milica. Takođe, on kratko saopštava da su kneževi naslednici bili potčinjeni njegovom ubici zbog naših grehova. Aluzija na vazalstvo prema Turcima, reklo bi se, postoji i u delu Andonija Rafaila, prema kome su se Stefan i Vuk nad očevim telom jadali što služe neobičnoj vojsci.

Centralni događaj u većini spisa posvećenih knezu Lazaru predstavlja prenos njegovih moštiju iz crkve Vaznesenja Hristovog u Prištini, gde su bile sahranjene nakon bitke, u manastir Ravanicu. Kako je taj čin bio najznačajniji korak u uspostavljanju kneževog kulta, jasno je zašto su mu pisci posvetili toliku pažnju. Prenos kneževih posmrtnih ostataka odigrao se najverovatnije između 1. septembra 1390. i 31. avgsuta 1391. godine. Najdetaljniji prikaz ovog događaja ostavio je patrijarh Danilo, koji je bio i važan njegov učesnik. Dodajmo da je Danilo ustoličen za poglvara Srpske crkve nešto pre čina o kome je ovde reč.

Inicijativa za prenos kneževih moštiju došla je, po rečima pomenutog autora, od strane Stefana, koji se sa bratom Vukom tim povodom obratio majci. Naveo joj je kako je zazorno da kneževo telo leži van manastira koji je odredio za svoje pokojište. Zadivljena mudrim rečima, Milica je okupila sabor na kome su bili prisutni mitropoliti, episkopi, igumani i vlastela.

Slično su redosled koraka u ovom slučaju predstavili i drugi pisci. Tako je nepoznati autor Žitija kneza Lazara naveo da je Stefan sa svojom majkom Jevgenijom primio blagoslov od patrijarha, te sabrao narod, episkope, klirike, igumane i monahe, nakon čega su otkopali kneževo telo. Kao što smo već naznačili, ovaj Ravaničanin ne navodi da je Milica u vreme prenosa moštiju faktički upravljala državom, a uz to je pominje kao monahinju. Gotovo na istovetan način inicijativu za prenos kneževog tela prikazuje i nepoznati ravanički monah autor Slova o knezu Lazaru. Kaže da je do nje došlo nakon što je Stefan seo na očev presto, te da je sa svojim bratom Vukom i majkom Jevgenijom, uz savetovanje sa patrijarhom, otkrio Lazarev grob.

Pisac Pećkog letopisa, poput Danila, navodi da su Lazarevi sinovi pokrenuli čitav postupak kako bi ispunili njegovo zaveštanje da bude sahranjen u svojoj zadužbini. Zatim su se, kaže se, to i učinili, uz savetovanje sa patrijarhom, mitropolitima i igumanima. Andonije Rafail, autor najmlađeg spisa o knezu Lazaru, čini se, još izrazitije ističe Stefanovu inicijativu za prenos moštiju, mada ne zaboravlja da pomene da je to učinio uz savet patrijarha, te zajedno sa majkom i bratom. Da se zapaziti da je Danilo kao patrijarh sasvim očekivano imao važnu ulogu u činu translacije kneževog tela. Međutim, on sam to nije pomenuo u svom delu svakako iz skromnosti karakteristične za tadašnje pisce. Pod saborom koji pominje Danilo svakako se podrazumeva onaj Srpske crkve, a ne državni. Iznesena su u nauci mišljenja da se na osnovu određenih delova iz dva kultna spisa može zaključiti da su činjene smetnje prenosu moštiju. Tumačen je u tom pogledu navod Andonija Rafaila da je Stefan prenos učinio i pored „zabrane zlatopečatnika“. Shodno tom mišljenju, Turci su ometali taj čin. Prema Đorđu Radojičiću, naznaka da je bilo ometanja prenosa može se naći i u Pohvalnom slovu knezu Lazaru nepoznatog autora, gde se knez poredi sa svetlošću vida koju su neprijatelji neuspešno pokušali da zadrže u tamnicama. Probleme je po njegovom sudu činio Vuk Branković, a ne Turci. Iskaze kultnih spisa u ovom pogledu nije lako pravilno rastumačiti. Nama se ipak čini da se iza pomenutih retoričkih izraza ipak ne kriju konkretne aluzije na ometanje prenosa Lazarevih moštiju. Jasno je, doduše, da su Lazarevići teško na to mogli pomišljati pre uređenja odnosa sa Osmanlijama.

Detalje o kretanju povorke sa kneževim telom donosi samo patrijarh Danilo III. Iz njegovog dela saznajemo da su se Vuk i njegova supruga Mara sa vlastelom pridružili povorci negde van Prištine. Posle određenog vremena vratili su se nazad. Obično se smatra da su oni išli sa litijom do granica Vukove oblasti. Na teritoriji kojom su vladali Lazarevići mošti su prenoćile u Brveniku, u manastiru Novoj Pavlici, pored grobova kneževe sestre Dragane i njenih sinova Stefana i Lazara Musića. Odatle se povorka uputila ka Ravanici, gde su je dočekali kneginja Milica, njeni sinovi i vlastela. Nad muževljevim moštima kneginja je naricala da su njene devojke i mladići pali u ropstvo. Požalila se i da su se neprijatelji obradovali njenim mukama. Verovatno je navedenim rečima aludirala na poziciju u kojoj se ona sa sinovima našla posle Kosovske bitke.

Moglo bi se pomišljati da je htela da ukaže i na vazalnu potčinjenost Turcima, ali se možda ukazivalo i na probleme koje su Lazarevići imali sa sopstvenom vlastelom. Sveodočanstvo o tom je, čini se, ostavio Konstantin Filozof pominjući borbe među onima koji su bili zavisni od njih, dok su drugi bili kao samostalni. Dalje, opisujući kretanje povorke, Danilo beleži da su brojni predstavnici sveštenstva izašli u susret moštima, pojući nadgrobne pesme, koje su potom položene u pripremljeni grob. Prema nepoznatom autoru Slova o knezu Lazaru, Stefan i Vuk su se, ridajući nad očevim grobom, požalili kako su ih mnoge nevolje i napasti snašle nakon njegove smrti.

Zabeležio je, dalje, kako je Milica, ridajući, razdirala svoje lice i vlasi kose, dok se narod udarao u grudi. Tugovanje Stefana i Vuka tokom prenosa Lazarevih moštiju izložio je u svom delu i Andonije Rafail. Oni su se, prema njegovim rečima, jadali zbog pozicije u kojoj su se našli po njegovoj smrti. Pitali su se koga da pozovu za pomoćnika i učitelja u upravljanju svojom oblašću. Videvši njihovu žalost, i Milica je oplakivanjem izrazila svoju tugu.

Pisac Žitija kneza Lazara kratko je zapisao da je, nakon što je otkopano kneževeno telo, nađeno neraspadnuto i preneto u njegov manastir, gde daruje zdravlje onima koji mu dolaze. Slično je zabeležio i nepoznati sastavljač Pećkog letopisa, naglasivši da su mošti nađene cele, te da su ispuštale blage mirise, dodajući da se prenos u knežev manastir odigrao 6899, odnosno 1390/1391. godine.

Uspostavljanje kneževog kulta bilo je od izuzetnog značaja za njegove naslednike. Zahvaljujući njemu, osnažili su svoju političku poziciju stekavaši ugled kakav nije uživala nijedna druga srpska vlasteoska porodica. Kao što se iz navedenih odlomaka može uočiti, Stefan i Vuk, kao i njihova majka, bili su u teškoj situaciji, te su očekivali pomoć od Lazara. Za razliku od Nemanjića, novi kult nije išao za tim da stvori novu svetorodnu dinastiju. Cilj je bio da se obezbedi legitimitet naslednika kosovskog mučenika kako bi se pomoglo njihovo učvršćivanje na vlasti.

Neophodno je reći da je do stvaranja kulta kneza Lazara došlo u vreme kada je Vuk Branković uživao prvenstvo među preostalim srpskim oblasnim gospodarima. Većina autora kultnih spisa o knezu Lazaru je, kako smo pomenuli, zabeležila da je Stefan preuzeo vlast odmah nakon očeve smrti. Jedini koji je zapisao da se to dogodilo tek nakon što je Stefan postao punoletan bio je patrijarh Danilo III. Naveo je da je to bilo kad je najstariji Lazarev sin dostigao „savršeni uzrast“, dodavši da ga je patrijarh blagoslovio, te da se od tada imenovao kao veliki knez Stefan, te da se nazvao samodršcem i vladarem Srba. Vlastela mu se tada, po Danilovom svedočenju, poklonila i oglasila se rečima: mnoga läta i búdétý boudétý. Ovim činom crkva je još jednom jasno naglasila ko ima njenu podršku i ko je legitimni naslednik kneza Lazara. Pisac nije zabeležio datum kada se to dogodilo, ali se osnovano pretpostavlja da se svečanost odigrala 1392. ili 1393. godine.

Pretpostavlja se sa razlogom da se Milica 1393. godine zamonašila i uzela ime Jevgenija. Napomenuli smo već da ju je nekoliko autora kultnih spisa pogrešno oslovilo monaškim imenom u vezi sa prenosom moštiju kneza Lazara. Načelno bi se moglo pretpostaviti da ostali pisci nisu zabeležili ovaj događaj, jer su akcenat stavili na prenos moštiju. Pojedini su bili pak pisali sa veće vremenske distance u odnosu na to vreme, zbog čega im on nije izgledao kao tako značajan.

Treba reći da je Danilovo delo uopšte jedini izvor u kome je zabeleženo Stefanovo preuzimanje vlasti. Obično se smatra da je to učinjeno na saboru, mada taj termin pisac konkretno ne navodi.

Traženje pomoći od svetog kneza u kultnim spisima nije bilo tema samo prvih godina posle bitke na Kosovu. Monahinja Jefimija je to učinila u svojoj Pohvali knezu Lazaru. Zamolila je svetitelja da moli Boga za njegove sinove i one koji im služe sa verom i ljubavlju, pošto su protiv njih podigli pobunu i oni koji jedu njihohv hleb, a zaboravivši dobra koja im je učinio. Dodala je molbu da se kosovski mučenik obrati svetim ratnicima i velikomučenicima za pomoć kako bi njegovi sinovi izvojevali pobedu protiv vidljivih i nevidljivih neprijatelja. Razložno se pretpostavlja da se pod pobunom onih koji su bili potčinjeni Lazarevićima misli na zaveru istaknutih vlastelina Nikole Zojića i Novaka Belocrkvića. Knez Stefan je, doznavši za zaveru od izvesnog Mihaila, uspeo da se obračuna sa pobunjenicima. Nikolu Belocrkvića je pogubio, dok je Nikolu Zojića naterao da se zamonaši sa ženom i četiri kćeri. Utvrđeno je da su se ova zbivanja odigrala tokom prve četvrtine 1398. godine.

Obraćanje svetom knezu za pomoć javlja se i u delima nastalim posle bitke kod Angore 1402. godine, koju je inače despot Stefan video kao trenutak svog oslobođenja od Osmanlija. Situacija, međutim, nije bila nimalo jednostavna i ubrzano nakon nje despot se morao sukobiti kako sa Turcima, tako i sa Brankovićima. Naime, princ Sulejman podržavao je Brankoviće protiv Lazarevića. U jednom trenutku se protiv Stefana okrenuo i njegov brat Vuk. Despot je ipak 1404. godine uspeo da sklopi mir sa Sulejmanom i tako prebrodi krizu. Novonastale okolnosti našle su odraza i u Službi knezu Lazaru, čiji je nepoznati pisac uputio molbe svetitelju da se suprotstavi onima koji sa gnevom vojuju na nas, te da izmoli mira za despota i svečeve poštovaoce. Nešto dalje stoji poziv da izmoli despotu pobedu nad protivnicima. Takođe, na drugim mestima u ovoj službi postoje mesta na kojima se svetitelj moli za mir, izbavljenje od svake nevolje i spasenje. Sadržaj tih stihova naveo je istraživače da ovo delo datuju u period između 1402. i 1404. godine, kada je despot vodio velike borbe sa Turcima.

Po svoj prilici, iz istog perioda je i Pohvalno slovo Svetom knezu Lazaru, u kome je nepoznati autor pozivao kosovskog mučenika da svoje stado, koje je okupio, ne preda pastiru koga ne poznaju, kao i da se ono ne rastera. Nešto niže pozivao je svetog kneza da se lati oružja i zabode naoštrene strele u srca neprijatelja. Takođe, pisac je vapio da im svetitelj prizove mir. Zapažamo da je pisac ovog dela gajio slična osećanja kao i autor pomenute službe. Oseća se u njihovim rečima sva težina položaja u kojoj se despot Stefan našao u vreme nakon Angorske bitke.

Lik Stefana Lazarevića u kultnim spisima posvećenim njegovom ocu oblikovan je, čini se, u skladu sa njegovim uzrastom i vremenom u kome su spisi nastali. U sceni prenosa kneževih moštiju, koja je centralni deo više spisa, on je pomenut kao neko ko je sa majkom i bratom izašao da dočeka očevo telo. Pojedini pisci su, kako je rečeno, preneli i njihove reči tuge, u kojima su se požalili na svoj položaj. Opet, i u delima koja su nastala krajem XIV i početkom XV veka Stefan se pojavljuje kao osoba kojoj je potrebna pomoć svetog kneza kako bi se izborio sa nedaćama koje su ga zadesile. Naznačeno je, doista, da se u spisima nastalim posle 1402. godine, on preobražava u kult zaštitnika aktuelnog vladara, kao i u molitveni štit od nevernika.

S druge strane, ne postoji dinastički kult kao kod Nemanjića, već na mesto vladalačke porodice dolazi ugrožena otadžbina. Primećeno je, s pravom, i da se oseka u nastanku kultnih spisa poklapa sa vremenom učvršćivanja vlasti Stefana Lazarevića. Otuda je sasvim jasno što se u ovim delima ne pojavljuje njegov viteški portret kakav srećemo u Žitiju koje mu je posvetio Konstantin Filozof.

Na osnovu svega izrečenog da se zaključiti da kultni spisi o knezu Lazaru predstavljaju značajan izvor o životu i vladavini kneza i despota Stefana. Doista, oni ne nude mnogo konkretnih biografskih podataka. Takva situacija ne iznenađuje, imajući u vidu svrhu ovih dela. Nekada je teško odgonetnuti da li se iza učenih literarnih izraza zaista krije aluzija na određena zbivanja. Ponekad možemo biti iznenađeni što određene činjenice nisu pomenute. Glavna njihova vrednost se zato ogleda u tome što verno oslikavaju atmosferu perioda u kome je Stefan Lazarević delovao i izazove sa kojima se suočavao. Radi tumačenja njihovih podataka neophodno je zato oslanjati se na druge izvore.

Autor: dr Miloš B. Ivanović, istoričar

(Srednji vek u srpskoj nauci, istoriji, književnosti i umetnosti X,

ur. G. Jovanović, Narodna biblioteka „Resavska škola“ Despotovac,

Institut za srpski jezik SANU, Despotovac 2019, 213-224.)

 

Dodaj komentar

O Nama

Restoran se nalazi iznad grada na istoimenom brdu usred listopadne šume. Raspolaže zatvorenom salom sa 150 mesta i baštama koje mogu da prime i ugoste više od 300 posetilaca.

Enterijer restorana ima odvojen biznis deo i zbog toga je idealan za organizovanje seminara, prezentacija, poslovnih sastanaka.

Kontakt

Adresa

  • Restoran Bagdala
    Prvomajska bb
    Kruševac, Srbija

  • 43°34'32.0"N 21°19'08.4"E