Putovanje po kruševačkom kraju 1829.
Ivan St. Rizinger
Utorak, 09. Januar 2024.

U Narodnoj biblioteci Kruševac, na Zavičajnom odeljenju, u kolekciji starih i retkih knjiga zapalo nam je za oko jedno izdanje iz pretprošlog veka. U pitanju je „Putovanje po Srbiji u godini 1829.“ sa potpisom Ota Dubislava plemenitog Pirha, u izdanju Akademije nauka u Beogradu. Nama su posebno zanimljivi fragmenti koji se odnose na kruševački kraj.

Zašto nam je ta knjiga zanimljiva? Pre svega zato jer nam, iz pera mladog pruskog generalštabnog oficira (1799-1832), oslikava svakodnevni život naših predaka, kakav su vodili pre gotovo dva puna veka, sa puno živopisnih i neobičnih detalja; ali ništa manje zanimljiva nije ni sama želja autora da se posveti baš Srbiji, s obzirom da nije bio ni pisac ni putopisac, već mladi i perspektivni kapetan. Koji nam je, naposletku, ostavio dragocen i redak dokument, za koji će doktor Dragiša Mijušković, koji ga je u ono vreme i preveo, zapisati kako je „Pirhovo delo jedno od najvažnijih putovanja novijeg doba i izvor za poznavanje Srbije iz tridesetih godina (19. veka), gotovo prvog reda, koje će autoru u svakog Srbina osigurati trajan spomen i priznanje“.

Svakako treba imati na umu da je Srbija za Zapad tada umnogome bila nepoznanica, sa kojom je Pirh poželeo da se neposredno upozna. Stoga 1829. godine preduzima putovanje po „evropskoj Turskoj“, da bi po povratku napisao zanimljivu putopisnu knjigu iz koje je jasno da je očigledno bio naklonjen Srbiji i Srbima: „Doba u kome se Srbija nalazi sad, to je doba biljke koja se razvija, doba deteta, koje malo-pomalo baca svoje poglede na svet oko sebe i počinje da vezuje s tim izvesne pojmove“, kaže on na jednom mestu. I dodaje: „U tome leži velika draž ove zemlje ovog naroda.“

Godine su, međutim, učinile svoje, a magla zaborava uglavnom prekrila Pirha i njegov zanimljiv rukopis (koga se ipak setio jedan naš izdavač, „Službeni glasnik“), pa i detalje o nesvakidašnjoj i tragičnoj sudbini mladog oficira, koja je takođe tema za sebe. Oto Dubislav plemeniti Pirh, pruski oficir solidnog obrazovanja i opšte kulture, zaintrigiran našim narodnim pesmama, uputio se u Srbiju ne bi li upoznao zemlju u kojoj su se očekivale krupne političke promene. I, sačinio je knjigu koja živopisno i tačno opisuje Srbiju na početku njenog oslobađanja od turskog nasleđa, tokom prve vlade Miloša Obrenovića. Srbija na stranama njegove knjige je živopisna, egzotična, po mnogo čemu osobena sredina, sagledana na radoznao, ali i objektivan i dobronameran način.

Pirh je na svom putovanju najpre posetio Beograd, gde se upoznao s knezom Milošem, da bi, s pratnjom koju je od kneza dobio, krenuo put Požarevca, Golupca i Poreča, obišao manastire Ravanicu i Manasiju, posetio Ćupriju, Jagodinu, Čačak, Kruševac, Užice i Kragujevac i, kao radoznali i obrazovani putnik, s osećajem za detalj opisao usputna mesta, prilike, ljude i običaje.

Mada vojnik od glave do pete (i odrastao je u garnizonu gde mu je otac službovao kao oficir i već sa 16 godina postao dobrovoljac koji se borio uz svog strica Karla Lorenca), Pirh je svoj posao putopisca ozbiljno svatio i obavio, ostavljajući dragocene opise ljudi, njihovog života i običaja, kao i mesta u Srbiji tog doba.

„Pirh je pun značajnih opažanja u svima pravcima života jednog naroda, koji tek postaje, na svakom se koraku vidi da je vojnik sa temeljnim stručnim obrazovanjem. Sve što je opazio iskazao je živim, lakim stilom, koji odaje u njemu življu, slovensku krv – između ostalih imena Pirh nosi i čisto slovensko ime Dubislav, a završuje posmatranjima, koja pokazuju čoveka filosofski i istorijski obrazovana, a koja imaju ponekad karakter predviđanja, koja iznenađuju svojom tačnošću…“ – zabeležiće krajem pretprošlog veka dr Dragiša Mijušković.

Iz Pirhovih putopisa  prenosimo fragmente koji se odnose na kruševački kraj.

„Čim se dođe blizu tačke kod koje se obe Morave slivaju, vidi se visoka planina Jastrebac, koja se pruža južno ka Kruševcu, sasvim blizu i jasno. Jastrebac se pruža od istoka ka zapadu. Baš jugoistočno od Kruševca leže, kao što izgleda, njegovi najviši vrhovi. Forme ove planine okrugle su i nigde se ne pojavljuju u velikim masama gole stene; tek onde, gde se spušta ka Moravi, vide se kratke, strme strane stena. Najznatniji vrh, koji se odavde vidi, leži otprilike 800, najviše 1000 stopa, nad Moravom.

Od te grbine odvaja se jedan ogranaku pravcu ka slivu Morave i završava jednom strmom stenom. Na samoj ivici njenoj nalaze se razvaline grada Stalaća i još jedna kula, koja je još dosta dobro održana i koja je u Srbiji poznata pod imenom Todorova kula.

Todor je bio jedan od vojvoda kneza Lazara i branio je nekoliko dana grad od Turaka. Jedna od narodnih pesama, za koju vele da spada među najlepše, ali koja, koliko je meni poznato, još nije prevedena na nemački, iznela je istoriju te opsade i propast Todorovu. Početak je njen:
Vino pije Todor od Stalaća / U Stalaću, na Moravi gradu.

Jedna od najvećih lepota u toj pesmi leži u opisu hrabrog držanja ljube Todorove. Posle dugog, uzaludnog napadanja Turci nalaze jedan prolaz, koji vodi u podrume gradske, i kad je Todor video da je već sve izgubljeno, onda on baca prvo svoju sablju Moravu, a zatim i sam skače u nju zagrljen sa svojom ljubom. Drugi deo pesme, u kome je pričanje o postanku imena Varvarin, vrlo je malo poetičan, gotovo odvratan i Vuk je imao pravo što ga nije uvrstio u svoju zbirku. Početak pesme vino pije, koji se tako često ponavlja u pesmama (tako počinje i najpoznatija narodna pesma: vino pije Kraljeviću Marko), znači toliko koliko: Junak je tu na domu, tu živi; to je jedna crta veselosti, kojom su prožmate te pesme.

Srpska Morava zove se u ovom kraju i Moravica, a odatle naviše samo Morava. Sat i po od mesta gde se sliva sa Bugarskom Moravom, leži Jasika, jedno od najživljih brodova na Srpskoj Moravi, i tu ima jedna skela. Tuda ide kolski put od Jagodine za Kruševac. Jasika je usled živog saobraćaja postala od sela napredna palanka. U njoj ima mnogo trgovaca i masa espapa i mesto ima izgled prijatan, ukoliko to dozvoljavaju dućani.

Preko puta, nepun sat od Morave, leži nekada velika, stara srpska varoš Kruševac, prestonica kneza Lazara. Varoš je jako opala; stare veličanstvene zgrade leže u ruševinama, no visoke crkve i kule daju još pojam o njenoj staroj veličini. Varoš se nalazi u turskoj oblasti. Rado bih prešao sa Cvjetkom na drugu stranu, da vidim tursku varoš; no Cvjetko mi reče da nismo sigurni od neprilika.

Od Jasike jahali smo levom obalom Morave naviše; lep niz brežuljaka, zasađenih vinogradima i mladom hrastovom šumom pruža se duž reke; nad njima su se izdigle visoke planine, većinom pod šumom, blagih oblika, dokle su na desnoj strani, preko puta, bregovi koji se pružaju duž Morave mnogo veći. Ceo predeo ima u sebi nečeg tako veselog i prijatnog, da čovek putuje ovuda sa izvesnim zadovoljstvom, iako nema ničeg osobitog, što bi održavalo neku veću pažnju.

Prenoćismo između Jasike i Trstenika, u selu Drenovi. Tu se već vidi visoka planina Kopaonik, sa vrhom, koji se nadaleko vidi i koji se zove Mali Kopaonik, dan putovanja južno od Trstenika, na desnoj obali Ibra. Naše prenoćivanje, kod jednog seljaka, dolazi u ona kod kojih su se još najviše održali stari srpski običaji. Kad je večera bila gotova i kad je dodata voda za pranje ruku, domaćin je zapalio jedno parče voštanice u slavu kućnjeg sveca i utvrdio ga na jednom zidu. Svi se okrenuše sveći i molili su se dugo i tiho. Za to vreme domaćin uze malo tamjana na jednom zažarenom vatralju, okadi sveću i svakog od prisutnika. Svaki se naže pred kadom, da bi mogao udisati njegovu blagoslovenu silu. – Stari pisar dopratio nas je dovde. Domaćin i domaćica sedeli su cele noći pored vatre i smenjivali su se u održavanju njenom. Bilo je to čudno pogledati ta dva poluosvetljena stvora, gde sede jedno pored drutog, šaputajući i neprestano se starajući, da ukažu gos- toprimstvo što tiše i sa što manje dosade.

Novi mesec otpočinjao je tako neprijatno, da sam se počeo bojati, da mi rđavo vreme ne napravi smetnje u mom putovanju i, na žalost, moje strahovanje bilo je opravdano. Kod Drenove srpska granica ostavlja Moravu i prelazi na njenu desnu obalu, 1 1/2 dva sata dalje od reke, gotovo istim pravcem kojim ide i reka, u pravcu ka Čačku. Na po sata od Drenove pregazili smo Moravu, koja ovde, prostranom dolinom, u šljunkovitu koritu, brzo teče. Okolina je na izvesnom odstojanju od reke vrlo dobro obrađena, vide se mnoga sela. No u blizini reke sve je zaraslo u šiblju. Kad se dođe kod sela Ribnika, vidi se najedanput divan predeo. To selo, sa lepom ziratnom zemljom, privatna je sopstvenost knjaževa. Vinogradi prave jedan polukrug, a u sredi njegovoj je selo i nova crkva. Sve su te crkve skromne zgrade, dobro zidane iz tesanog peščara, da bi što duže trajale; unutra je ikonostas ukrašen slikama, inače je crkva prazna.

Strancu padaju u oči srpska groblja. Ona leže podalje od sela, ako je moguće na kakvom uzvišenom mestu, i nemaju ograde; grobovi su izdignuti, opervaženi daskama upravno položenim ili kamenjem, na strani gde leži glava ukrašeni su kamenim ili drvenim krstom, a osim toga, gotovo kod svakog, naročito kod novih, pobodena je jedna dugačka motka, na kojoj se vidi šarena zastava.

Sat i po dalje dolina se jako širi, na nekim mestima široka je dva sata, zemljište u dolini je plodno i obrađeno, padine visokog Kopaonika na južnoj strani i niski bregovi na severnoj strani pokriveni su velikim vinogradima i hrastovom šumom. Ime planine Kopaonik dolazi od kopati, graben; Kopaonik – (Kopalnikk, l pretvara se u o) znači kopač. Tu su u staro doba bili rudnici. Na severnoj strani glavna padina ima mnogo dubodolina i u jednoj od njih, prema Trsteniku, leži stari veliki manastir Ljubostinja.

Odavde pa do prodora pod Kablarom i Ovčarom, dolina kojom teče Srpska Morava vrlo je prostrana i od sviju srpskih dolina, koje sam ja video, najlepša, kako u pogledu izgleda tako u pogledu bogate obrade, srazmerno prema drugima, i bujne vegetacije. Jesen je svojim najlepšim bojama krasila bregove i dolinu. Zlaćana boja starije hrastove šume, zelenilo mlade hrastove šume i plavetnilo vinove loze, koje se prelivalo u crveno, predstavljalo je prijatno šarenilo. Kako se čokoće u ovim krajevima ne zagrće, ahrastova šuma dugo održava lišće; to ovi krajevi zadržavaju te lepe boje sve do zime, kad ih prvi sneg pokrije.

Oko podne stigosmo u palanku Trstenik. Zbog nedelje skupilo se mnogo seljaka i njihova šarena nošnja i njihova živost davali su joj puno živosti. Ovde nedelja zamenjuje naše pazarne dane; posle crkve kupuju se stvari za bojenje, kućne i poljske stvari, koje seljaci sami ne prave; a razume se i ponešto od luksuznih stvari.

Knez, kod koga odsedosmo, bio je u vrlo žalosnom stanju. Sasvim uzet, jedva se dovukao; da nas dočeka. Na moje pitanje, usled čega je došao do takvog stanja, odgovorio mi je: da je u ranija vremena duto vremena proveo kod Abdurahman-paše, u Beogradu, po narodnom poslu. Njegov položaj i tadanji tok stvari zahtevali su da svaki dan satima provodi kod paše. A kako je kao raja smeo kod paše biti samo na kolenima, to mu je se telo držalo na savijenom delu kolena. Muke onog koji od detinjstva nije navikao na takav položaj strašne su; one su se morale snositi, ali uskoro po svršetku njegove misije pojavi se kod jadnika kostobolja, koja se u toku godina, bez lekarske pomoći, sve više jačala.

U ovim krajevima se za svakog franka misli da se razume u lečenju. Knez me moljaše za savet, za pomoć. Odgovorih mu da mu nisam u stanju pomoći, ali njegovo pouzdanje ne klonu. Naposletku predložih mu neku vrstu ruskih parnih kupatila, u uverenju da će ih moći lako udesiti. Međutim, način života nije takav, da će moći biti prezdravljanja. Kad pođosmo na put, nađosmo ga na nez- godnoj postelji, pored vatre; gde na zimnjoj ladnoći između otvo renih vrata na kući izdaje naredbe, šta će ko raditi, ne misleći na to da sebi dade više odmora i ugodnosti.“

Po povratku iz Srbije, Pirh je knjigu o njoj samostalno objavio, vrativši se zatim vojničkoj službi. Istoj onoj u kojoj će ubrzo nakon toga izgubiti život, na tragičan način. Dr Mijušković to u predgovoru Pirhove knjige, kod nas objavljene 1900. godine, opisuje na sledeći način:

„Pirh je u to doba bio u punoj snazi, pun živosti i pretenzija, te ga otuda njegov prijatelj Brandt ovako opisuje: ‘Pirh je bio ličan, obrazovan, mlad čovek, koji je ponekad precenjivao sebe i svoje sposobnosti’. Osobina koja se nalazi u sviju ljudi njegova doba i koja bi se, kao i kod drugih, vremenom izgubila, da nije zao udes hteo, da Pirh još vrlo mlad, 20. juna 1832, u svojoj 33. godini, izgubi na tragičan način život, u Breslavi, kao đeneralštabni kapetan.

Pirh je izjahao jednog dana, pred veče, u okolinu Breslave u nameri da sa kartom u ruci prouči predeo koji mu je bio još nepoznat. Pri širenju karte ili sa nekog drugog uzroka, konj mu se poplaši, zbaci ga, ali mu u uzengiji ostane noga, te ga je tako konj vukao sve do varoši. Svršio je kao Hipolit, govorio je jedan od njegovih prijatelja, pod kopitama svog konja. Ali ne beše Eskulapa, da ga zadahne životnim dahom. Tri dana trajao je njegov mučenički rastanak sa životom. Pa i u tim trenutcima, kao što veli njegov drug i prijatelj Brandt, dao je dokaz svoje plemenite prirode. Konj je u trku kroz ulice povredio jedno dete. Nekoliko prijatelja, koji su se nalazili oko njegove samrtničke postelje, govorili su polako o tom nesretnom slučaju. U taj mah se izdiže samrtnik i baci jedan pogled pitanja na prijatelja koji je o tome govorio i spusti se umiren kada mu rekoše da je detetu dobro. To je bio njegov poslednji pogled na ovaj svet, kao što veli Brandt“ – pripoveda dr Mijušković.

Izvor: RTK

Dodaj komentar

O Nama

Restoran se nalazi iznad grada na istoimenom brdu usred listopadne šume. Raspolaže zatvorenom salom sa 150 mesta i baštama koje mogu da prime i ugoste više od 300 posetilaca.

Enterijer restorana ima odvojen biznis deo i zbog toga je idealan za organizovanje seminara, prezentacija, poslovnih sastanaka.

Kontakt

Adresa

  • Restoran Bagdala
    Prvomajska bb
    Kruševac, Srbija

  • 43°34'32.0"N 21°19'08.4"E