Jelena J. Dimitrijević - Kruševljanka koja je pomerala granice
Ivan St. Rizinger
Četvrtak, 27. April 2023.

Jelena J. Dimitrijević jedna od prvih savremenih srpskih književnica, svetska putnica i dobrotvorka svet je ugledala 27. marta davne 1862. godine u drevnom prestonom gradu Kruševcu. U istoriji srpske književnosti, smatra se prvom književnicom koja je napisala i objavila prozno delo - putopis "Pisma iz Niša o haremima" (1897).

Rođena je kao deseto dete svoje majke Stamenke (koja ju je rodila u svojoj 46. godini, u svom drugom braku) i oca Nikole Miljkovića, trgovca. 

Najčešće je pominju kao književnicu, ali to je samo delić njene raskošne biografije. Govorila je pet stranih jezika, obišla četiri kontinenta i objavila 12 knjiga. U ratu je bila bolničarka, a u miru aktivistkinja za prava žena i dobrotvorka. Ovakva biografija bi i u 21. veku izgledala impresivno, a kamoli za ženu rođenu pre 155 godina u Srbiji.

U književni svet ušla je „Pesmama” (1894). Njena „Pisma iz Niša o haremima” (1897) prva su prozna knjiga na srpskom jeziku čiji je autor žena. Zatim su usledili, između ostalog, roman „Nove” (1912), novela „Amerikanka” (1912) i putopisi „Pisma iz Soluna” (1908), „Pisma iz Indije” (1928), „Pisma iz Misira” (1929), „Novi svet ili u Americi godinu dana” (1934) i „Sedam mora i tri okeana” (1940).

Već iz tih naslova je jasno da je ova heroina obišla čitav svet. Posle Prvog svetskog rata boravila je u Francuskoj, Španiji, Engleskoj, SAD... Na najduže putovanje uputila se 1926. u 64. godini i to – sama. Obišla je, između ostalog, Egipat, Palestinu, Siriju, Liban, Indiju, Japan, Kinu, Cejlon, a godine je nisu sprečile i da poseti Himalaje. Upoznala je i indijskog nobelovca Rabrindranata Tagoru. Veliki književnik koji je tada bolovao od malarije teško je govorio, ali se u razgovoru s Jelenom prisetio svoje posete Beogradu 1926. i „slovenskog gostoljublja”.

Po majci, potiče od aleksinačkog velikaša Knez Milojka, nahijskog kneza, okružnog sudije i jednog od vođa srpskog naroda u ratovima za oslobođenje. Njegovi potomci, po njemu nazvani Knez-Milojkovići, su i Jelenin brat od ujaka Dobroslav K. Knez-Milojković  (1865 ̶ 1941), doktor hemijskih nauka (doktorirao 1893. godine u Beču), prvi srpski državni hemičar, pisac srpske farmakopeje, poznati javni radnik i novinar, i njegova ćerka Stanislava Knez-Milojković  (1900 ̶ 1987), novinarka i kulturna radnica.

Prvu pesmu je napisala 1878. godine. Svoj pesnički dar nije zapostavljala već ga je negovala i čekala momenat da stupi na srpsku književnu scenu. Prelomni trenutak u njenom životu dogodio se 1881. godine kada se udala za potporučnika srpske vojske Jovana Dimitrijevića koji je u to vreme kratko službovao u Aleksincu. Nakon udaje, nastanila se u Nišu, gradu koji će joj otvoriti nove vidike i u njoj probuditi ljubav prema Istoku, te gradu koji će joj se nekoliko decenija kasnije dostojno i odužiti (jednu ulicu nazvavši njenim imenom i postavivši njenu bistu na Niškoj tvrđavi).

Već nakon prve objavljene knjige, zbirke pod naslovom „Jelenine pesme“, počinju da se raspredaju razne priče o tome ko je Jelena, ta misteriozna dama koja tako smelo piše sevdalijske pesme, zalazeći u erotizam koji nije bio svojstven ženskom peru. Neki su verovali da je u pitanju žena koja je pobegla iz turskog harema, neki su je upoređivali sa slavnom antičkom grčkom pesnikinjom Sapfo, Jovanom Ilićem, s hrvatskom književnicom Jagodom Truhelkom, dok su je neki nazivali srpskim Mirzom Šafijem.

OBMANA.

I ovo mi veče u mislima prođe,
U meni se bude mile uspomene:
Ja se sećam dana kad prvi put dođe,
Ja mislim na čase s tobom provedene
I s tužnim smešenjem zovem ono doba,
Al' da li se kogod odzava iz groba ?

Pod belim pokrovom crna zemlja beše,
Od studeni golo drhtaše drveće,
Još jesenji dani ruho mu odneše;
Sa ledene kore Dunav se ne kreće;
Rastuženi zimski vetrovi se čuju,
Kao da prirodu mrtvu oplakuju.

U mojoj odaji, toploj, pored mene
Ti si; duša tvoja moju dušu greje;
U što god pogledam veselo se krene,
Sve je oživelo, na mene se smeje,
Suha drva, što u mojoj peći gore,
Dobila su jezik, o sreći govore.

Muzika jezika tvoga me opije
Velike zemljake dok mi čitaga svoje,
Il' dok opisuješ kako snažno bije,
Krupno srce zemlje prosvećene tvoje.
Tu, u ovom svetu, malom, mojem samo,
Sav svet zaboravljam...! Ćeretamo.

Da vreme ne stoji sasvim zaboravim:
Časovi me s kule podsete na vreme.
O kako bih tada da ga zaustavim!
O kako bih kako časi da zaneme!...
Veseo te osmeh ispraća iz kuće,
Nežam stisak ruke "do sutra" šapuće.

Al' ja ne znam zašto: čim nisi na stazi,
Kad te iza reda drveća nestane,
Sva veselost moja od mene odlazi,
Jedna suza bola iz oka mi kane:
"Sve prolazi", šapćem "i ovo će proći,
I doći će vreme kad mi neće doći".

Svaki me rastanak s tobom opomene
Na prolaznost svega zemnog što postoji,
I u mome srcu bol se tada krene,
Ko dim se raziđu lepi snovi moji;
A često, po svu noć, dok se god ne svane,
Ja tužim za nečim što će da nestane.
-----------------------------------
Snega više nema, prošla ljubičica,
Iscvetalo voće, jorgovan šumori,
Ja tebe izgledam veseloga lica,
Sva priroda o tvom dolasku govori —
Tako mi se čini. Srce osluškuje,
I obraduje se kad god šum začuje

U sastancima mi prolete proleće,
Leto. Jesen ode kao na krilima.
Na Jug lasta, evo, šesti put odleće...
O kada mi bude došla ova zima!
Za rastaiak s tobom ne pripremih sebe.
Ni Boga da molim ne umem bez tebe.

Na hladnome svetu naći prijatelja
Koga mi volimo i koji nas voli,
Da mu nije tajna najtajnija želja
Naša, što nas boli da i njega boli,
Da sa nama deli radost svoju, vaje,
Bog ovaku sreću pravednima daje.

I ja sebe brojih u te pravednike,
Mesto sumnje veru ponesoh u grud'ma.
Ovet mi se zablista s istine velike,
Isto kao Bogu verovah i ljud'ma...
O, ovu ti veru iskazat' ne mogu!..
A tebi verovah više nego Bogu.

Al' zašto si, kaži, uzela iz mene
Veru (ona, ko Bog, u meni je bila)?
Moja duša trpi muke nečuvene,
Duhu su mi vita salomljena krila:
Sva se osećanja sad bune u meni —
I anđeli, i Bog, svi su neiskreni.

Kada se usnama kogod moli Bogu,
Ja pomislim: srcem demona priziva.
Još osećam tugu i tegobu mnogu,
Još mi svakim danom sve čudnije biva;
Još mi se večerom malo smire grudi,
I još jutrom bol se pre mene probudi.

I najedanput mi se učini daleko
Ono što mi beše od najbližeg bliže;
Grdno dubok bezdan put nam je preseko,
Preko njega misao misli ne dostiže;
Tuđe mi je ono što nazivah svojim,
U neprijatelja prijatelja brojim.
--------------------------------
U mojoj odaji, hladnoj, pored mene
Nisi. Stvari nisu kao što su bile:
U što god pogledam: tmorno, nit' se krene.
A sirova drva u peći mi cvile,
Ko da oplakuju prohujale dane
Mnogog zadovoljtva i jedne obmane.

Bila je čest i cenjen gost u domovima uglednih Turkinja u Skoplju, Carigradu, Solunu, Nišu, pa je tako upoznala život muslimanki.  To iskustvo će kasnije koristiti u svojim delima. Sve pesme i putopisi, sva pisma, posvećeni su jednoj jedinoj dominantnoj temi: ženi, njenom položaju u društvu i porodici, njenim osećanjima. Muškarce u lirskim i u proznim radovima spominje uzgred, i samo kao neku vrstu pozadine prema kojoj se oslikava žena. Takva je njena prva knjiga „Pisma iz Niša o haremima“, i sva ostala pisma – iz Soluna, Indije, Misira, Amerike. U proznim delima ona ističe začuđenost pred očiglednom nepravdom nad ženskim delom čovečanstva.

U avgustu 1934. godine joj je opljačkana kuća, lopovi su odneli ne samo novac, već i mnogo predmeta od vrednosti. Jelenu je ovaj događaj duboko pogodio, a naročito je imala zazor od toga da se o krađi piše u novinama. Umire 22. aprila 1945. u Beogradu. U rukopisu ostaju autobiografski roman „Melpomena“, zapisi o Grčkoj, „Pod nebom večno plavim“, poezija, nekoliko pripovedaka i beleške.  Tri rukopisne zbirke iz njene zaostavštine jesu rana „Starinski glasovi“, „Suncu za sunce“ i zbirka iz tridesetih godina, napisana u Parizu, na francuskom „Au soleil couchant“. Sahranjena je, kako su novine zabeležile, skoro bez ikoga na pogrebu, pošto je iz nepoznatih razloga, sahrana bila dva časa ranije nego što je bilo objavljeno. Nakon njene smrti prestalo je i interesovanje za njen lik i delo. Ipak, početkom 21. veka ponovo se vraća u žižu interesovanja. Ponovo je zaživela kroz roman (romansiranu biografiju) „Moja draga Jelena“ (Niš, 2011) niške književnice Ivanke Kosanić . 

- Jelena može da posluži kao ideal savremenoj ženi, Srpkinji novog doba, jer je bila intelektualka, kosmopolita, ali i veliki rodoljub. Bila je žena čvrstih stavova, naprednih ideja i postupaka a njena misao je i danas aktuelna. Čitanje njenih dela je putovanje po svetu i upoznavanje s različitim kulturama, narodima i običajima, kaže Ana Stjelja, ujedno i urednik magazina „Alia mundi”.

Dodaj komentar

O Nama

Restoran se nalazi iznad grada na istoimenom brdu usred listopadne šume. Raspolaže zatvorenom salom sa 150 mesta i baštama koje mogu da prime i ugoste više od 300 posetilaca.

Enterijer restorana ima odvojen biznis deo i zbog toga je idealan za organizovanje seminara, prezentacija, poslovnih sastanaka.

Kontakt

Adresa

  • Restoran Bagdala
    Prvomajska bb
    Kruševac, Srbija

  • 43°34'32.0"N 21°19'08.4"E