U susret bagdalskim balonima: Hari Varešanović
Ponedeljak, 22. Jul 2019.

Na ovogodišnjem 4. po redu Festivalu balona "Kruševac kroz oblake", na Bagdali, najveća muzička pojava, koja će nastupiti već prvog dana (2. avgusta), svakako je legendarni sarajevski bend Hari Mata Hari. Tim povodom donosimo razgovor koji je sa Harijem Varešanovićem načinjen prilikom njihove prve posete Kruševcu, davnog avgusta 1990. godine, za list "Pobeda":

Opšti strahovi su nam svima isti

Sedeo je u oknu prozora kruševačke Gimnazije, bezizražajno zagledan u zid naspram sebe, pevajući neku meni nepoznatu setnu (a kakva bi bila?) bosansku sevdalinku. Primetivši da ga snimam magnetofonom, nastavio je pesmu još nekoliko trenutaka, a onda me zamolio da premotam traku kako bi čuo šta je od ovog neobičnog mini nastupa ispalo. Slušajući sebe, povremeno je komentarisao muzičke pasaže na kojima je mogao i bolje. Hajrudin Varešanović mu je ime, mnogi za njega tvrde da mu je „sekira upala u med“, a je li sve baš slatko kako nama izgleda – pokušao je da odgovori on sam.

I pored tvoje goleme popularnosti, malo ljudi zna da si nekada pevao u Ambasadorima. Gde su zapravo tvoji pravi muzički počeci?

Hari: Moram da kažem da su moji muzički počeci još mnogo pre Ambasadora, u danima kada su me moji roditelji prvi put popeli na onu vel’ku peć i kada sam pjevao pred rodbinom sa svojih pet-šest godina. To su bili ozbiljni počeci, zato što sam od tada počeo intenzivno nastupat’ po školskim zabavama i bit’ lokalna zvijezda u školi. Kasnije sam osnivao neke svoje grupe, dok sa osamnaest godina nisam prešao u Ambasadore, kao u jednu ozbiljnu i veliku grupu, počeo ić’ na turneje, snimat ploče, ić’ stalno u studio.

Osim muzike, šta te najviše preokupira u životu?

Hari: Mogu da ti kažem da sve stvari lagano bježe iz mog života. Mnogo vremena se daje na ono što radim, a malo ga ima za neke alternativne stvari u životu. Neke osnovne stvari u bitisanju, kao što su prijatelji, porodica... Još uvijek sam sačuvao, još uvijek te stubove života držim, ali neke stvari koje čovjeku trebaju, a brzo ih izgubi kad se ovako da jednoj stvari – toga nemam. Sebi sam obećao da ću i te stvari sebi vratiti jednog dana.

Na početku karijere verovatno si bio suočen s mnogim nepravdama. Može li čovek nepromenjen da izađe iz svega toga?

Hari: Može da se trudi da ostane i djeluje nepromijenjeno, ali nema teorije da se ne promjeni. Mislim da je veoma važna stvar da čovjek dugo i teško gradi karijeru da bi ostao isti, jer, sad ti mene možeš pitati kakav sam ja, a ja iza sebe imam otprilike nekih dvanaest godina direktne estradne djelatnosti i sada zadnjih par godina s grupom Hari Mata Hari je neki uspjeh, zadnje dvije-tri pravi. Sad, kad me pitaju jesam li se promjenio – iz kog perioda u koji? Mislim, velik je period, znaš. Ne može dvije godine straobalnog uspjeha da proguta deset godina rada, koje nisu uvjek sjajne bile. Znači, svega ima u toj glavi. Čovjek se mijenja u životnim godinama, pre svega. Ne u godinama rada, već u godinama života, gdje postepeno ulazi u neke druge faze. Samim tim i zrelost radna je drugačija. Za veliki uspjeh čovjek mora imat godina. Ne može – s neba pao pa postao zvjezda! Može, al’ se brzo vratiš nazad. Ja vjerujem u onaj pravi, istinski uspjeh, iza kojeg djelo stoji – dosta rada, godina, učenja, pjesama... Ništa na neki blef, na neki fol, na imidž. Svi su imidži propali više. Samo ako imaš dobru pjesmu, ako je fino otpjevaš, to je to, a sve ostalo je providno već postalo.

Devojčice i devojke te neprekidno opsedaju, koliko ti to godi nakon svih ovih godina popularnosti?

Hari: Pa normalno da godi, ali opet, zbog onoga što sam maloprije govorio, zbog tih dosta godina i neke moje zrelosti i umješnosti da uvjek se izvučem iz situacije u kojoj sam i da realno, sa strane, posmatram tu situaciju, znam da je to djelo i plod ovog posla. Nije to djelo neke moje specijalne muževnosti.

Da li s vremenom to ne dosadi malo?

Hari: Nekad dosadi, nekad je prijatno, sve je to stvar momenta. Nekad su djevojke grube, pa me pokidaju čitavog, a nekad su tako umiljate da bih ja sjedio čitavu noć s njima. A nekad bih bježao iz te situacije, jer jedno i drugo je posao samo i ništa više. Posao koji nosi nekad i uživanje.

Verovatno imaš podatke u koliko je primeraka ploča Strah me da te volim prodata do sad?

Hari: Evo, baš ovih dana sam zvao „Jugoton“, pa su mi dali informaciju da je blizu prelaska petsto hiljada, što je za osam mjeseci, kako je ploča izašla, strahovito puno. U proseku su svima tiraži opali za četiri puta, zbog ekonomskih prilika, a mi sada premašujemo rekorde onih nekad najtiražnijih prijašnjih tiraža. Vjerovatno su se svi nama okrenuli, pošto nismo bend koji nudi neku bezvezariju. Mi nudimo alternativu za ovo vrijeme, a to je ljubav.

Kako čovek fizički i psihički izdrži taj neprekidni tempo muziciranja iz večeri u veče i menjanja hotela?

Hari: Osjećaj je čudan. Taj posao je užasna droga, kad se uvuče pod kožu i u krv, ja mislim da nema gore stvari. Gore stvari na koju čovjek više navikne. S druge strane, kad ja opišem da sam bio četiri zadnje godine na četiri turneje, koje su trajale po dvjesto dana, to je haos za neko stanje psihofizičko. Užasno smo se navikli, postali smo ljudi sposobni za sve napore nespavanja, dugih putovanja, ponekad i dva-tri koncerta dnevno, ako je preveliko interesovanje. Nikad ne otkažemo nastup, nikad ne uzmičemo pred publikom. Ali, mislim da negdje ima granice, negdje se mora stat’. Ja mislim da bih se trebao malo odmorit’ u narednom periodu.

U današnje vreme čovek teško može biti apolitičan. Čega se bojiš, a čemu se nadaš?

Hari: Kad pričamo o strahu, onda možemo govoriti o njegovom apsolutnom obliku i ličnom. Ja, u principu, jesam čovjek koji ima neke svoje paranoje, koje su previše lične da bih ih sad opisivao, kao što ih i svaki drugi čovjek ima. Opšti strahovi su nam svima isti, neke stvari nas okružuju kojih se i treba plašiti. Mislim da je ovo neki prelazni period i on, sam po sebi, kao takav, ne može bit’ lijep. Ja se nadam da će rezultirat nečim boljim, a i normalno je da nam je sad teško, jer nešto se mrda, a ne mrda se uvijek na pravu stranu... Kao kod porođaja, jel’... Nekad se i ne može birat’ način, a vidiš da moraš da mjenjaš. Kad se radi o politici – ja sam u narodu. Kako narod misli, tako i ja, da će doć’ bolja vremena od ovih prelaznih šugavih.

Kome najviše veruješ u politici?

Hari: Imam neke svoje stavove prema tome, koji su veoma neizgrađeni, zato što ovaj prelaz sada nudi polovične istine, čega smo svi svjesni. Ja ne mogu za sebe nać’ apsolutnu istinu ni na jednoj strani, ja sam još na grani (smeh od srca). Volio bih da neko ponudi meni, kao građaninu Jugoslavije, neku opciju s kojom ću se složiti. Nisam na istim talasima ni sa jednom koju sam dosad čuo. Ranije sam imao opcije koje su same po sebi bile nametnute, a ni ove nove mi se ne sviđaju.

U modi su kompilacije „najveći hitovi“. Planiraš li i ti tako nešto?

Hari: Ne vjerujem, mislim da neću. Snimanje ploče uživo, kako sam pratio neke svoje starije kolege, uvijek se desi kad je neko zasićenje. Kad osjetim da više nemam da dam neki opus za narednu godinu i kad shvatim da nemam šta pjevat’, nemam dat’ novu pjesmu... onda ću snimit’ album uživo ili ću napravit’ neku kompilaciju. Smatram da je narodu draže da, na primjer, za šest mjeseci čuje kako Hari neku novu ploču radi, kao što je i meni draže da novu pjesmu pjevam. Ako moraju čut’ nešto staro u novoj verziji, oni će čut’ ako ih prisilim, ali oni bi najradije da nešto novo čuju. Ja ću izdat’ ploču naredne godine, a možda ću se odmarat’. Nemam pojma sad.

O Nama

Restoran se nalazi iznad grada na istoimenom brdu usred listopadne šume. Raspolaže zatvorenom salom sa 150 mesta i baštama koje mogu da prime i ugoste više od 300 posetilaca.

Enterijer restorana ima odvojen biznis deo i zbog toga je idealan za organizovanje seminara, prezentacija, poslovnih sastanaka.

Kontakt

Adresa

  • Restoran Bagdala
    Prvomajska bb
    Kruševac, Srbija

  • 43°34'32.0"N 21°19'08.4"E